четвртак, 19. децембар 2013.

The end of adventure called Mexico

"Will you look back on life and say: I wish I had or I'm glad I did?" Z. Ziglar

Došao je i taj trenutak da kažem Adios Mexico i Hola Europa/ Hola Serbia. Kako se trenutno osećam jako je teško opisati. Kada sam dolazila mislila sam 5 meseci je dovoljno, odlazim na drugi kraj sveta sama, mislila sam 5 meseci biće dovoljno. Ali nije bilo dovoljno. Nije bilo dovoljno da upoznam ovu prelepu zemlju od 120 miliona stanovnika. Toliko stvari ovde me je oduševilo. Opet s druge strane, da sada nisam tužna zbog povratka verovatno bi to značilo da mi ovde nije bilo toliko divno. Tako da moram priznati da sam jako zadovoljna. Zadovoljna što sam imala priliku da živim 5 meseci u jednom od najvećih gradova na svetu - Meksiku sitiju, da studiram na prestižnom Univerzitetu Tecnologico de Monterrey, da živim u tako fascinatnoj zemlji poput Meksika koja me je svakodnevno oduševljavala kako sa svojom prirodom, pejzažima, tako i sa svoje 2 obale (okean i Karipsko more) i naravno sa svojim narodom. Meksikanci su jedan divan narod, jako srdačan, ljubazan, prijatan. Ako želite da odete na drugi kraj sveta i da se u stranoj zemlji osećate kao kod kuće, dođite u Meksiko. 

Već sam se oprostila sa svoje tri cimerke Anisom, Helenom i Eleonore. Neverovatno je da smo toliko postale bliske, pravi prijatelji nakon 5 meseci. I još neverovatnije je koliko smo se dobro slagale, bez svađe, što je jako teško danas pogotovo sa 5 devojaka u istoj kući. Tako da sam jako srećna što sam na kraju izabrala da budem smeštena privatno i živim u kući sa ljudima iz različitih krajeva sveta, različitih kultura i religija. Danas sam bogatija za jedno neprocenjivo iskustvo. Toliko sam stvari naučila od njih, kako neke stvari funkcionišu u Nemačkoj, Francuskoj, Maroku. Hvala vam moje devojke, i znam da se vidimo u Evropi sledeće godine kada se vratite iz Meksika, pošto sve tri ostaju godinu dana ovde, samo što trenutno su sa svojim porodicama na odmoru. 

Nedostajaće mi puno Meksiko siti. I dalje je neverovatna veličina ovog grada. Mnogo puta pomislila sam u Beogradu možete da radite bilo šta kad god poželite, ali ovde to zaista možete. Ovaj grad ima sve. Naravno i svoje dobre i loše strane. Sada kada pomislim na neke stvari u Beogradu, poput saobraćaja i koliko vam vremena treba sa Novog Beograda do Zvezdare na primer, pomislim pa to nije daleko. Jer ovde kada vam neko kaže ah to je baš blizu, i moje sledeće pitanje je znači mogu da idem peške, na šta dobijem odgovor a ne ne, treba ti otprilike 20 minuta kolima. 

Šta je to što mi se nije dopalo? Pa mislim da je ovaj grad prevelik da biste živeli. Ukoliko imate kola i ukoliko ste iznad proseka ovde živite savršeno, mislim da je onda Meksiko siti divan za život. Ali opet jako je težak za siromašne ljude i kvalitet života tih ljudi ne može da se uporedi sa siromašnima u Evropi. Meksikancima je daleko teže. Upravo se dešava pobuna zbog podizanja cene prevoza sa 3 pezosa (oko 20 RSD) na 5 pezosa (oko 35 RSD), što zaista razumem jer jeste velika razlika i njima to znači mnogo. Ukoliko koristite prevoz u Meksiko sitiju, naoružajte se strpljenjem i samo bez nervoze, jer nekada sam bila i po 5-6 sati u prevozu. Tako da rezimiram, saobraćaj je užasan jer se gubi dosta vremena. I dalje postoji to pitanje bezbednosti, da ne možete da šetate sami uveče, kao i da neki delovi grada su zabranjeni. Isto tako uveče u gradu posle 23h semafori se ne poštuju jer je opasno stajati na raskrsnicama. Tako da ukoliko živite ovde, budite spremni da 24/7 budete oprezni, nikada se ne smete previše opustiti. Čak je Meksiko siti najbezbedniji deo u celom Meksiku. Opet, geografska pozicija sama po sebi nije idealna jer je područje koje je podložno zemljotresima kao i aktivni vuklani se nalaze ovde. 

E sada one lepe stvari. :) Meksiko vam možete ponuditi toliko toga, ogromna raznovrsnost. Ono što je meni toliko privlačno jeste što ovde vrlo cene osobe sa završenim fakultetom a tek sa masterom i phd-om. To je ono što mi u Srbiji smeta. Kvalitetne, mlade ljude ne cenimo. Ne. Samo ih još više motivišemo da napuste Srbiju umesto da ulažemo u njih, jer su oni ti/ mi smo ti koji će voditi ovu zemlju sutra. Zaista volim Srbiju puno, ali kada vidim kakva je situacija u drugim zemljama zaista se rastužim kako je moguće da posle jedne velike napredne zemlje smo ostali iza svih zemalja. Studenti koji završe dobre fakultete u Meksiku bez radnog iskustva mogu imati 2 do 3 puta veću početnu platu nego u Srbiji. Sa praktično istim cenama života. 

Za sada znam da se vraćam u Srbiju da završim svoje master studije, na kojima sam već pri kraju. Za posle zaista ne znam. Zavisi od toga šta mi Srbija ponudi. Naravno da bih najviše volela da živim u Srbiji ali naravno ne po svaku cenu. 

Jedna jako tužna vest jeste što se program stipendiranja preko koga sam došla u Meksiko siti ukida tako da će studenti u budućnosti moći da dođu ali o svom trošku. Nadam se da će se u budućnosti naći način da se nastavi ovaj program. 

Još jednom, jako sam zahvalna na ovoj prilici da provedem semestar ovde i naučim toliko novih stvari. Zaista sam bogatija za neprocenjivo iskustvo. Hvala ti na svemu Meksiko! Na neki način postala sam nova osoba posle ove avanture. I znam da ću doći ponovo ovde, makar samo turistički. Za sada mi ostaje da te podržavam na World Cup-u kad već ne mogu Srbiju. Gracias, gracias, gracias!

Te amo Mexico para siempre!!! :) 
Katarina Matijašević





недеља, 3. новембар 2013.

Educaton and society in Mexico

"I am not a product of my circumstances. I am a product of my decisions." - S. Covey

Kada uporedim obrazovanje u Srbiji sa Meksikom, potpuno druga priča. U Srbiji trenutna situacija da su državni fakulteti daleko više cenjeni u odnosu na privatne. Ne želim nikoga da uvredim ovim postom, pogotovo ne ljude koje studiraju na privatnim univerzitetima u Srbiji. Ipak, iako je činjenica
da mnogi privatni fakulteti u Srbiji iz dana u dan napreduju, omogućavajući svojim studentima sve bolje uslove za rad, kontakte sa poznatim svetskim kompanijama i dalje najbolji srednjoškolci se opredeljuju da upisuju državne fakultete. Verujem da će privatni fakulteti u budućnosti u Srbiji znatno napredovati ali ipak većina ljudi i dalje koja upisuje privatne univerzitete u Srbiji ih upisuje jer ne žele da se muče i žele lako i brzo da završe svoje obrazovanje. Svakako da i na privatnim fakultetima ima jako kvalitetnih ljudi kao i što na državnim fakultetima ima zalutalih duša. Ukoliko neko želi da nauči naučiće bilo gde studirao. Na kraju krajeva, sve zavisi do nas i naših ličnih interesovanja, ambicijom i željom za konstantnim usavršavanjem i napredovanjem.

Situacija u Meksiku ipak sasvim drugačija. Postoji državni univerzitet UNAM u Meksiku sitiju koji je vrlo priznat, i ukoliko dobro uradite ulazni test (prijemni) ne plaćate apsolutno ništa. Dakle, svi koji su primljeni su na budžetu. Ne postoji samofinansirajućih mesta kao kod nas. Pre par dana sam posetila kampus ovog Univerziteta gde trenutno studira oko 300 000 studenata. E to je zaista jedan pravi grad. Zaista ogroman, ogroman kompleks. Ipak kada uporedim sa fakultetom na kome sam trenutno po izgledu kampusa opet sasvim drugačija situacija. Kampus nije toliko sređen, čak i od tolikog prostranstva nisam se osećala najprijatnije. Pogotovo kada tamo nema internacionalnih studenata. Tako da dok šetate i razgovarate na engleskom, imate više belu boju kože u odnosu na njih, dosta Meksikanaca vas posmatra. I to nisu prijatni osećaji. Možete zaključiti da ljudi koji studiraju ovde su uglavnom siromašni, i to možete zaključiti po njihovom stilu oblačenja, gde dosta studenata možete videti sa pocepanim patikama, rancem, odećom. I jeste tužno kada vidite siromašan deo Meksika, koga ima previše. Ponavljam skoro 50% stanovništva ove zemlje je na granici ili ispod granice siromaštva. Kampus je takođe prljav, odnosno možete videti dosta otpadaka i đubre po dvorištu. Iskreno, mene su neki delovi podsećali na geto.

S druge strane kampus u kome ja studiram i koji je jedan od najpriznatijih privatnih univerziteta u LA je zaista prelep. Već sam pisala u nekom od ranijih postova nešto vrlo kratko o njemu. Pored učionica, restorana na raspolaganju studentima su i vannastavne aktivnosti (sportske i kulturne) sasvim besplatno. Naravno, to nije u potpunosti besplatno kada plaćate samo jedan semestar 7500 dolara a osnovne studije na TEC-u traju 9 semestara. Ipak, TEC je mesto gde se osećate potpuno bezbedno. Kamere pokivaju celu teritoriju kampusa, ne možete da uđete bez studentske ID kartice, obezbeđenje na kapijama, kao i mogućnost da unutar kampusa vam pozovu siguran taksi, kako ne biste uzimali taksi na ulici. Unutar kampusa se takođe nalazi i psi čuvari (crni i žuti labradori) koji su zaduženi za eventualno pronalaženje droge među studentima. Tako je za mene bio šok da se vrši provera  tokom semestra na uzimanje nedozvoljenih supstanci. Pre 2 nedelje, na jednom od mojih časova ušli su doktori iz kampusa i studenti su izvlačili žetone. Tako da ukupno je bilo 30 žetona od kojih su 4 žute boje. Svako ko izvuče žeton žute boje, bio je dužan da da svoj urin kako bi mogli da urade proveru. Ja nisam izvukla žutu boju, ali sam zaista na prvi mah bila jako zbunjena jer nisam imala predstave da se ta procedura radi na fakultetu. Uvek sam te stvari samo povezivala sa profesionalnim sportistima. Tako da TEC je jedna jako ozbiljna institucija. Nažalost, moje mišljenje je da samo dobrostojeći ljudi mogu studirati ovde. Postoje neke stipendije ali retko koja pokrica čitavu školarinu, uglavnom one pokrivaju određeni procenat školarine. 

I dalje se navikavam na neke stvari što se tiče profila studenata koji studiraju na TEC-u. Volim da kažem da su ti studenti izolovani dosta od realnog sveta u Meksiku. To su deca koja ne koriste javan prevoz, nikada. Na fakultet dolaze ili sopstvenim kolima (u okviru kampusa postoji ogromna garaža na nekoliko nivoa koja je besplatna za korišćenje za studente TEC-a) ili imaju vozače. I moram priznati da kada sam prvi put čula da imaju vozače da sam zaista mislila da se šale. Ali ne, oni ih zaista imaju. Pored toga, svaki put kada nas pozovu na neko okupljanje u njihovim kućama, svakim put sam zaprepašćena njihovim kućama ili bolje reći vilama. To su zaista ogromne kuće, sa velikim dvorištima, ogromnim kapijama, tako da ne možete videti unutrašnjost dvorišta kao i sa nekoliko automobila parkiranih u dvorištu. I onda tako ja sa svojim cimerkama provodim vreme sa ovim tipom ljudi i nismo svesni toliko siromaštva u ovoj zemlji. Jer mi nismo okružene reprezentativnom strukturom ove zemlje. I svaki put kada imate priliku da koristite javni prevoz, da prođete kroz određene siromašne delove grada zaista vidite kakvo je pravo stanje ovde. I to je jako tužno. Imate vrlo mali broj jako bogatih ljudi a onda toliko ljudi koji ne mogu sebi da priušte hranu. Iskreno, mi jako malo koristimo javan prevoz. Do TEC- a idemo peške izuzev uveče kada je mrak jer već posle 19h uveče ne možete sasvim bezbedno šetati mojim krajem ako ste sami. U tom slučaju je bolje uzeti taksi čak i ako vam treba samo 15 min peške do faksa. E to jeste čudno, pogotovo kada uporedim sa Beogradom gde možete da šetate sasvim slobodno i da se osećate bezbedno. Kod muškaraca ovde je moram priznati prisutna ta doza mačizma. Tako da uveče kada izlazimo u najvećem broju slučajeva naši prijatelji Meksikanci uvek dođu po nas i posle toga nas vrate. Moram priznati da jako mrzim javan prevoz ovde. Svaki put kada ga koristim je ogromna gužva. Morate biti jako oprezni jer ima previše ljudi, morate čuvati stvari, nikako ne nositi nakit. Pored toga, pošto se ipak vidi po nama da nismo odavde, ceo prevoz bukvalno zuri u vas. I to jeste jako neprijatno. Ne osećate se dobro kada znate da toliko privlačite pažnju. 

Tako da ovde se oseća jasna KLASNA podela društva. Čitav sistem je napravljen tako da se ne mešaju. Najpre,  na fakultetima se ne mešaju. Zatim u noćnim klubovima. Ja sam ovde prvi put čula da imate te "high society clubs" gde ne može svako da uđe. Naravno da i kod nas imate skuplje klubove ali u principu svako može da uđe ako poštuje dress code kluba. Ovde to već nije slučaj. Nekada čak ukoliko imate vrlo crnu boju kože neće da vas puste u klub zbog reputacije kluba. Skoro smo bile u jednom jako dobrom klubu gde sam nakon toga čula da je jedan od tih tipova kluba, gde ljudi dolaze da se pojave (show off). I moram priznati, da su klubovi jako skupi. Ukoliko ste devojka, ulaz ne plaćate ali momci plaćaju ulaz oko 20-30e i to samo ulaz a ne pričam o cenama unutar kluba. 

Nadam se da ste i danas uživali u mojim iskustvima iz Meksika sitija. Danas je tačno 3 meseca kako sam ovde i moram reći da sam neizmerno tužna kada pomislim na povratak kući. Naravno da mi nedostaju moju ljudi, moj Beograd, moja Srbija ali ovde mi je zaista prelepo da je Meksiko siti zaista moj drugi omiljeni grad posle Beograda. 

Muchos besos de Mexico D.F! 
Katarina Matijašević


недеља, 20. октобар 2013.

Mexico & football

"I hated every minute of training, but I said to myself don't quit. Suffer now and live the rest of your life as a champion." M. Ali


Kao i u Srbiji, u Meksiku fudbal je nešto posebno. Način života. Kao i što i mi imamo izreku: "Zvezda je život, sve ostalo su sitnice" - oprostite navijači Partizana. :) Lično, meni kao ne prevelikom fanu (zapravo nisam uopšte fan) fudbala je sve to vrlo zanimljivo. Meksiko, kao i Srbija je u fudbalu jako loš. Trenutno imaju jako lošu ekipu ali ipak i dalje je to omiljen sport u Meksiku (pored boksa). Tako da vrlo emotivno doživljavaju kvalifikacije za World Cup 2014 u Brazilu. Kako oni kažu, ako se ne kvalifikuju to je nešto strašno i nezamislivo za njih. 

S obzirom da Srbija neće učestvovati, ovde mi je jako zanimljivo da pružam podršku zemlji u kojoj trenutno živim i za koju sam vrlo emotivno vezana za kratak vremenski period. Meksiko je potrebna jedna pobeda kako bi se plasirao za prvenstvo u Brazilu. Odlučujuća utakmica će biti u novembru (najverovatnije 13ti ili 14ti) na stadionu Azteca u Meksiku sitiju protiv reprezentacije Novog Zelanda. Pobeda Meksiku će doneti plasman u Brazil. I zaista se nadam takvom ishodu, i znam da će taj dan biti nešto posebno u ovom gradu a i zemlji ukoliko pobede, jer kao narod su zaista posebni. To me podseća na Srbiju. I pored mnogih problema sa kojima se suočavaju, sposobnost da se raduju (istinski raduju) uspesima svojih sportista. Kao i mi, slave po ulicama, kolone automobila sa zvucima sirene, svuda zastave zemlje i sl. Tako da nadam se draga moja Srbijo da ćemo i mi pružiti podršku Meksiku za plasman.

Prisustvovala sam utakmici protiv Paname na stadionu Azteca. Meksiku je bila potrebna pobeda kako bi imali šansu da odu na prvenstvo. U fudbalu i kvalifikacijama ima previše mogućnosti pa tako uvek zavisi i kako druge reprezentacije odigraju. Stadion Azteca, drugi najveći stadion na svetu, najveći posle Marakane u Riu. I prvi utisak jeste spektakularan. Masa ljudi na jednom mestu, zaista nešto što vredi doživeti, čak i kada niste fan fudbala poput mene. Moji dragi internacionalni prijatelji i ja smo odlučili da to veče pružimo maksimalnu podršku Meksiku pa smo tako bili obučeni u boje Meksčke zastave (zelena i crvena), imali boje na našim licima, trube, sombrero, sve za Meksiko! Moram priznati da je zaista većina ljudi koja je došla na utakmicu imala dresove reprezentacije, ili bar nešto u bojama Meksika. Svakako, mi kao malo veća grupa od 15ak ljudi jesmo privlačili pažnju. Tako je meni neposredno pred ulazak na stadion prišla televizijska ekipa kako bi uradili intervju sa mnom. I to je zaista meni bilo jako simpatično. Zaustavili su me zapravo bez mogućnosti da odbijem intervju (iako ga ja ne bih odbila :D ). Pre dolaska ovde, šalila sam se sa svojim prijateljima da ja zapravo dolazim ovde da postanem poznata, glumica, da će po mom povratku u Srbiji stići serija od produkcijiske kuće Televisa - Kety & los Mexicanos. Tako da mi je ovaj intervju bio prilično zanimljiv. Najpre su mislili da sam iz Meksika, zatim iz Latino Amerike. To jeste čudno. Većina ljudi ovde me ne povezuju sa Evropljankama. Verovatno zato što svi doživljavaju Evropljanke kao plavuše, ili svetlije braon kose. Na kraju se u svojoj zemlji neću osećati kao tu da pripadam posle toliko komentara da ličim na Latinu. Čak i da moj akcenat izgovora španskog podseća na Latinu. Šta da kažem, sem da izgleda da je imalo efekta dok sam bila mala gledati Kasandru i Ljovisnu, pošto nisam u životu imala čas španskog pre dolaska u Meksiko, a nakon 2 meseca dobijam komplimente da govorim vrlo dobro španski jezik. Isplatile su se te serije za nešto. Ali moram priznati, da imam ogromnu motivaciju za učenjem ovog jezika, pogotovo sa LA govornog područja. Meni lično, mnogo lepši nego španski iz Španije ali to je stvar ličnog ukusa. 

Tako sam ja imala svoj intervju a i pored toga kamera nas je snimala za vreme utakmice tako da smo sada u kadru za promotivni video utakmice Meksiko - Novi Zeland na kanalima 7 i 13 u Meksiku. I dalje ne mogu da nađem taj video dostupan na Internetu iako sam ga videla na TV-u. Obećavam čim ga nađem, da ću ga postaviti kao link. 

E sad vrlo malo o atmosferi na utakmici. U prvom poluvremenu Meksiko je postigao gol i samim tim vodio 1:0. Atmosfera u tom trenutku je bila fascinatna. Zaista se osećate kao i da vi pripadate tu. Ja sam se to veče osećala kao da pripadam ovoj zemlji jer vas atmosfera ponese. 100 000 ljudi na stadionu je nešto neverovatno. Nažalost u 79 minutu Panama je izjednačila na 1:1 i taj trenutak, taj muk je bio jako tužan trenutak za celu naciju. Ipak, ja jesam verovala u Meksiku, imali smo još 10 minuta, nije sve bilo još uvek gotovo. Tada ste mogli da čujete ceo stadion kako usklikuje "si se puede" (još se može). I zaista se moglo! 85 minut- spektakularan gol Raula Jimeneza, dečka od 22 god. Zaista, takvi golovi se retko viđaju. (Link: http://www.youtube.com/watch?v=9TK_5DKDeks) I ovaj gol je zaista bio - wow! Atmosfera u tom trenutku se ne može dočarati! Tolika sreća Meksika na jednom mestu. Čak sada kada gledam ovaj snimak, naježim se kada se prisetim atmosfere sa stadiona. Svaka čast Raulu. U pitanju je jako mlad i nov igrač koji do ovog trenutka nije bio toliko poznat u Meksiku ali posle ovoga je zaista dospeo u žižu javnosti. 

I tako je Meksiko sebe spasao od eliminacije to veče. Nakon toga je izgubio od Costa Rice 2:1 ali pošto je Amerika igrala 3:2 sa Panamom, samim tim je spasila Meksiko to veče jer da je Panama pobedila a Meksiko izgubio, Meksiko ne bi išao na prvenstvo. To veče oficijalna stranica US reprezentacije je postavila tvit "You're welcome Mexico". I zaista je US spasao to veče Meksiko jer su jako loše igrali. Tako da nam je sada potrebna pobeda nad ekipom Novog Zelanda. Još jedna stvar koja mi je fascinatna jesu komentatori utakmice koji su toliko emotivni prilikom prenosa da je to neverovatno. I takve stvari vam mogu dočarati mentalitet Meksičkog naroda.

Tako da draga moja Srbijo, podrška za Meksiko za World Cup! Nadam se pozitivnom ishodu u novembru i jednom novom postu posvećenom tome.

Hasta pronto! Saludos
Katarina Matijašević




уторак, 1. октобар 2013.

Some basic information about Mexico country

"Either you run the day, or the day runs you." J. Rohn

Kada sam donosila odluku da dođem ovde, bila sam u prilici da čujem različite komentare od ljudi kada bi čuli da želim da odem u Meksiko. Bilo je pozitivnih ali i onih negativnih komentara. Nažalost, velike predrasude vladaju o ovoj zemlji. Imam osećaj da ljudi iz Srbije doživljavaju (ne svi naravno, ali pojedini) Meksiko kao jednu nerazvijenu zemlju. Upravo to će biti tema mog današnjeg posta- ekonomska situacija u Meksiku.

Hajde najpre da uporedimo veličinu Srbije i Meksika. Srbija (prema podacima iz 2012. godine) nešto više od 7 miliona stanovnika. Meksiko 120 miliona stanovnika. I ovde jesu drugačiji parametri i kriterijumi kada pričate o veličini. Tako da jednom prilikom kada sam upoznala jednog Meksikanca rekao mi je da je poreklom iz vrlo malog grada. Kada sam ga upitala koliko je mali taj grad, dobila sam odgovor milion stanovnika. Ljudi u Beogradu lude kada provode sat vremena u prevozu, ovde imate sreće ukoliko provedete samo toliko prolazeći sa jednog dela grada na drugi. Mnogi Meksikanci smatraju mnoge zemlje Evrope vrlo malim. Interesantno mi je jako bilo da je jedan Meksikanac koga sam upoznala mislio da Srbija ima 40 miliona stanovnika. Priznajem, da nisam upoznala osobu koja nije znala gde je Srbija ili bar nešto o njoj. Većina odmah povezuje sa ex Jugoslavijom, pa su vrlo radoznali o odnosima Srbije sa ostalim ex Ju zemljama. Neki od njih su posetili, većina je upoznala neke Srbe i ima prijatelje, a neki nameravaju da posete. I to me raduje. 

Hm, e sada malo o ekonomskoj situaciji. Dragi čitaoci moga bloga, Meksiko predstavlja jednu vrlo perspektivnu zemlju. Šta više, sve više ljudi ima želju da dođe ovde i započnu svoju karijeru. Meksikanci su vrlo otvoreni prema strancima, pa tako su kompanije vrlo zainteresovane za zapošljavanje stranaca. Ipak, zbog sve veće zainteresovanosti stranaca, Meksičke ambasade širom sveta, postaju rigoroznije prilikom odabravanja radnih viza kako na taj način ipak ne bi previše ugrozile domaću radnu snagu. Prema podacima iz 2012. godine rast GDP-a koji je Srbija ostvarila iznosi -1,7% a inflacija 7,3%. Meksiko, u sred krize, i očekivanih loših perfomansi, uspeo je da ostvari rast GDP-a u 2012. godini od čak 3,9% a inflacija u istom periodu je iznosila 4,1%. I kako posle možemo da kažemo da se radi o nerazvijenoj zemlji kada u ovakvoj situaciji ostvaruje rast od skoro 4%? Ono što je nažalost činjenica jeste da Meksikanci kao narod nisu radni i ne iskorišćavaju svo bogatstvo ove zemlje. Da su malo vredniji, oni bi sigurno ostvarili znatno veći rast, ali nažalost većina ljudi ovde razmišlja po principu od danas do sutra pa stoga ne koriste sve prilike koje im se pružaju i ne vide dugoročno. Svakako da se Meksiko suočava sa dosta problema, a među prvima su pitanje bezbednosti, kriminal i korupcija. Što se tiče same bezbednosti u ovom gradu, ja bih rekla da je to kao u svakom gradu koji je ovoliko velik. Prema istraživanjima koja su rađena Meksiko se smatra bezbednijim gradom od Vašingtona (za više informacija posetite link: http://howsafeismexico.com/6.html ). Korupcija jeste ogroman problem, koja postoji na svim nivoima u društvu. I teško je reći kako se boriti sa tim. Najpre treba da se mi promenimo, da mi učinimo svet boljim mestom. Hajde da ne kritikujemo ostale ako i mi radimo isto. Hajde da radimo ispravne stvari i damo primer ostalima. Hajde ukoliko nas zaustavi policajac da mu dozvolimo da nam napiše kaznu a ne da odmah pokušamo da ga podmitimo. Tužna strana Meksika je što od 120 miliona stanovnika 50 miliona stanovnika je na granici ili ispod granice siromaštva. I to je jako tužno. Dok sa druge strane, imate najbogatije ljude na svetu koji žive ovde poput Karlosa Slima. Takođe, kad uporedimo sa Srbijom, pa čak i sa Evropom, razlike među klasama su ogromne. Toliko drastične razlike ne postoje u Evropi. Smatram da ja nisam još uvek videla pravi Meksiko u smislu siromaštva, jer na fakultetu na kom ja studiram, većinom su deca iz bogatih porodica. Čak sam čula da su prosečne mesečne plate roditelja studenata na mom fakultetu oko 10 000 evra. Da bismo razumeli bolje, cene u Meksiku su približne kao u Srbiji, iste ili je nešto jeftinije, benzin čak 50% jeftiniji nego kod nas. Tako da sam ja u prilici da provodim vreme mogu reći sa "dobrostojećim" ljudima koji nisu reprezentativna struktura ove zemlje. Naravno, da su oni ljudi koji vide prilike, već dok studiraju pokreću svoje biznise, ali naravno da je sve to lakše ukoliko možete da računate na podršku roditelja. Ono što je značajno spomenuti, jeste da po tim ljudima nikada ne biste rekli da su bogati. Jednostavno se ne ponašaju tako, što ipak, moramo se složiti, ja mislim, nije slučaj sa većinom u Srbiji. 



Da li ste znali da samo Severna Koreja i Meksiko ne dozvoljavaju strane investicije u energetici? I to jeste jedan od problema sa kojima se suočava Meksiko. Nemaju dovoljno sredstava za eksploataciju svih resursa, a opet ne dozvoljavaju strane investicije jer ne žele da ruše nacionalan identitet. Još jedan od sektora u kome vlada dosta problema je sektor telekomunikacija, za koji se smatra da nije dovoljno konkurentan pa samim tim su i usluge ovih kompanija iznad proseka u poređenju sa ostatkom sveta. I to je tačno. Konkretno, da bih kupila broj ja sam morala samo za broj da platim oko 700 dinara, dok u Srbiji broj možete nabaviti praktično da ne platite ništa.

Nadam se da će vlada ove prelepe zemlje i još divnijeg naroda, pronaći način da motiviše ljude koji se nalaze na granici siromaštva da rade i samim tim dovedu ovu zemlju na mesto koje zaslužuje. Meksiko, kao i Srbija, mora da ponudi svojim građanima radna mesta, jer nema besplatnog ručka i slobodne vožnje. Samim tim, sve akcije koje se sprovode tipa deljenja hrane i namirnica građanima ne treba sprovoditi više jer na taj način, narod ne može stvoriti radne navike. Isto tako, od zemlje se očekuje da obezbedi uslove građanima što bolje može. Na primer, naravno da Skandinavske zemlje imaju visoke poreze, ali kvalitet života koje vlade tih zemalja obezbeđuju svojim građanima je zavidan. 

Drago mi je što sam bila u prilici da podelim sa vama neke edukatine činjenice o ovoj zemlji. Nadam se da ću nekoga motivisati da jednom prilikom poseti ovaj grad i zemlju.

Disfruta de la vida! 

Katarina Matijašević



четвртак, 19. септембар 2013.

Dia de la Indepedencia en Mexico

"The two most important days in your life are the day you are born and the day you find out why." M. Twain

Ne mogu da verujem koliko ovde vreme leti. Malo više od tri meseca mi je ostalo i u ovom trenutku mi to deluje kao suviše malo vremena. Porodica i prijatelji mi govore kako njima vreme sporije prolazi nego meni, i naravno da želim da ih vidim, da mi nedostaju moji ljudi, određena mesta, druženje u Beogradu ali toliko sam zadovoljna ovde sa svakim aspektom života da i nemam vremena da postanem nostalgična. I znam da će preostalo vreme proći još brže. Stoga ga moram iskoristiti što kvalitetnije, i korisiti svaki slobodan trenutak da naučim nešto novo i proputujem što više u ovoj prelepoj zemlji.


Neopisivo sam bila srećna što sam bila u mogućnosti da doživim Dan nezavisnosti u Meksiku, jer je to poseban dan za njih, vrlo bitan naravno. Kako oni kažu, tog dana se svaki čovek ovde oseća kao pravi Meksikanac. Moram priznati da sam se i ja pomalo osećala kao Meksikanka tog dana. Nekoliko dana pred ovaj praznik, mogli ste da vidite kuće dekorisane u bojama Meksičke zastave. I to je uobičajna situacija. Meksikanci su vrlo ponosni na ovaj dan, 15i septembar. Meni je to vrlo zanimiljivo izgledalo i moram priznati da mi je nekako žao što mi kao zemlja ne slavimo sa toliko ushićenja naš Dan državnosti- Sretenje, 15og februara. U svakom delu zemlju se slavi ovaj praznik, ali mnogo Meksikanaca nas je posavetovalo da je najbolje dočekati ovaj praznik u gradu San Miguel de Allende, koji se nalazi 300 km od Meksika sitija. Razlog za to je što se Dan nezavisnosti i desio u tom gradu (ili neposrednoj okolini). Čuvena ceremonija neposredno pred ponoć se zove El Grito i podrazumeva tradicionalnu meksičku muziku sa vatrometom, koji me je fascinirao jer nikad spektakularniji vatromet do sada nisam videla. Čak mislim da je trajao skoro sat vremena. Noć između 15og i 16og ste mogli da doživite veličanstvenu atmosferu i zaista imam problem da vam ovo prenesem rečima. Mislim da je to nešto što se mora doživeti. Ogromna masa ljudi koja usklikuje "Viva Mexico" i naravno mi internacionalni studenti sa njima, je nešto jedinstveno. I zaista sam se jednim delom osećala kao da i ja pripadam tu. Inače moram reći da sam dobila komentare od mnogih Meksikanaca da ličim na Latinoamerikanku. Ne na Meksikanku, već možda kao da sam iz Kolumbije ili Venecuele. Moram priznati da mi je jako zanimljivo kada čujem ovakve komentare. I mislim da je istinito, pošto mi je više osoba uputilo ovaj komentar. Tako da mislim da ću do kraja mog boravka postati prava Latina. Ovim gradom sam zaista oduševljena, jer možete osetiti duh Meksičkog naroda u njemu. Jedan mali ali vrlo simpatičan i lep gradić. Nadam se da ćete u budućnosti imati priliku ne samo da posetite Meksiko, već da i vi doživite ovaj dan ovde jer je zaista nešto posebno.

Puno vas pozdravljam i šaljem poljupce iz Meksika sitija. Pratite i dalje moj blog i avanturu u Meksiku.

Hasta pronto! Besos

Katarina Matijašević





четвртак, 12. септембар 2013.

Acapulco

"Life is either a daring adventure or nothing." H. Keller


Acapulco. Moje prvo putovanje. I mogu reći da sam više nego zadovoljna, s obzirom da sam se provela fenomenalno. Plaža, sunce, sjajno društvo i na kraju imate vrhunski provod.  Udaljenost Acapulca od Mekiska sitija je oko 300 km. I divno je bilo biti na plaži pošto u Meksiku sitiju od kad sam stigla svaki dan pada kiša, jer je trenutno kišan period. Acapulco je nekada bio najpoznatije letovalište ovde, danas ne toliko. Tu ulogu je preuzeo Cancun, ali svakako da kada ste ovde vredi otići i posetiti. Ono po čemu je i danas Acapulco veoma poznat jeste izuzetno bogat noćni život. I shvatam zašto. Ovde imate priliku da posetite klub koji je izgrađen na ivici stene sa neverovatnim pogledom na uvalu kroz pod od stakla i da doživite sjajnu atmosferu u noćnom izlasku, čak i vatromet u jednom trenutku. Ovo je jedan od izlazaka koji se pamti ceo život. Lokalni ljudi su nam skrenuli pažnju da Acapulco spada u malo opasnija mesta zbog narko kartela, ali na svu sreću mi nismo imali nikakvih problema tamo. 

Ovog vikenda Meksiko slavi svoj Dan nezavisnosti i to je veliki dan za njih. Iz tog razloga, TEC kao i ostale institucije neće raditi u ponedeljak 16. septembra. Već se može osetiti duh i uzbuđenje oko ovog praznika. Možete videti kako porodice dekorišu svoje kuće i dvorišta. I moram priznati da sam vrlo uzbuđena što ću biti u mogućnosti da doživim ovaj dan ovde. I dalje nisam sigurna šta ću raditi, možda odem do Centra ali verovatnije ću sa cimerkama posetiti neki manji grad, gde u potpunosti možete da doživite duh ovog praznika. U sledećem postu verujem da ću biti puna utisaka zbog ovog dana. 

Do tada uživajte mi i naravno čitajte moj blog.

Besos,
Katarina Matijašević




среда, 4. септембар 2013.

After one month in Mexico City

"Act as if what you do makes a difference. It does." W. James

U svakom trenutku, u svakoj situaciji treba da se trudimo da naučimo nešto novo i steknemo iskustvo koje će nam pomoći u budućnosti. Ja volim motivišuće govore, filmove, knjige, jer zaista verujem da ukoliko istinski verujemo u nešto, ukoliko istinski želimo nešto, da ćemo to nešto u jednom trenutku i dobiti. Ne kažemo uzalud kakve su nam misli, takav nam je život. Zato, samo pozitivne misli i vera u sebe, jer tada možete da ostvarite svoje želje, svoje ciljeve. Postavimo ciljeve sebi, podelimo ih na male korake i hajde da se trudimo da svako veče kad odemo na spavanje, odemo sa znanjem da smo tog dana uradili nešto korisno, nešto značajno, i da smo danas bliže tom našem cilju u odnosu na juče. Sve je moguće sa verom i samopouzdanjem u sebe. 

Oduvek sam želela da odem negde na jedan semestar na razmenu, jer sam oduvek smatrala to jednim divnim iskustvom i sada vidim koliko sam bila u pravu. Ja sam otišla na kraju svojih master studija i kada doživljavam sve ovo, žao mi je što nisam ranije konkurisala. Htela sam, ali uvek me je nešto sprečavalo. Uvek neki izgovori. Zato nema čekanja. Prilike prolaze i možda neće doći nove. Zato svaku priliku, ma o čemu da se radi, "zgrabite" i iskoristite je. Život je samo jedan, zato hajde da ga živimo što kvalitetnije, što srećnije. Okruženi dobrim ljudima, pravim prijateljima, uživajmo u malim stvarima jer samo tako možemo da uživamo. Previše nezadovoljnih ljudi je danas, previše zavisti i zlobe. Ukoliko ne želimo da pomognemo nekome, hajde da mu onda ne odmognemo. Činimo dobro i dobro će se vratiti. Zato, odredite koje su to stvari koje vas čine srećnim i radite ih. I što je još važnije uživajte u njima dok ih radite. Nemojte da se vodite time šta društvo očekuje od vas, šta je prihvatljivo. Za mene, prihvatljivo je samo ono što nas čini srećnim a samim tim da ne nanostite štetu drugim ljudima. Cilj ne opravdava sredstva, Makijavelisti žao mi je. 

I šta da kažem o ovom prelepom gradu u kome se provodim toliko divno. Naravno da mi nedostaje moja porodica i prijatelji, ali kada sam krenula mislila sam da će mi prvi mesec pasti teže. Drago mi je da nije. Upoznala sam sjajne ljude, na predavanjima čujem toliko korisnih i zanimljivih stvari (da, znam, "štreber" sam ali volim da učim i stičem nova znanja), bavim se sportom redovno i idem na časove salse. Meksikanci kao narod su divni, kao što sam već spominjala. Ljudi su u stanju da prekinu sa poslom koji rade da bi vam objasnili nešto i pomogli. Naravno, da treba biti oprezan i ne verovati svakome, ali zaista me oduševljavaju iz dana u dan sa svojim mentalitetom. 

Kao zanimljivu činjenicu izdvajam da od kada sam stigla u roku od 2 nedelje je bilo 6 zemljotresa. U razgovoru sa kolegama iz Meksika sitija sa TEC-a čula samo dosta priča o zemljotresima, što me i ne iznenađuje s obzirom da se radi o vrlo trusnom području. Oni su doživeli neke zaista strašne, i njihove reči su upravo: "to ne bismo poželeli nikome, jer to nije nešto što želite da iskusite." I slažem se sa njima. Ovi zemljotresi nisu bili jaki, ja zapravo nijedan nisam osetila jer sam prespavala svaki. Ali TEC je bio evakuisan 2 puta (kada su se desila 2 zemljotresa) otkad sam stigla. Moja cimerke Jelena i Helena su tada bile na fakultetu i mogao je da se oseti potres zemlje ali ne previše jak. I zahvalni smo na tome, svakako. 

Dok sam ovde posetila sam i zabavan park Six Flags, i to je bilo jedno pravo iskustvo za mene. Meni bliski prijatelji znaju da ja ne volim ovakve tipove zabave i da se zaista plašim takvih stvari. Tako sam u Barseloni odustala od odlaska u zabavan park. Ovde moram priznati sam se osećala više hrabrom. I tako sam otišla. Međutim, kada sam ušla i videla sve te lude vožnje, odmah sam pomislila, ne, ja ne mogu na njima da se vozim, ja ću samo da razgledam. Ipak na kraju sam prevazišla svoje strahove, jer samo čovek koji se boji u isto vreme može biti hrabar. Tako sam ja tog dana išla na najluđe vožnje, od slobodnog pada, okretanja na sve moguće strane, osećaja da udaram u zemlju do neverovatno brzih vožnji. I zaista sam se posle toga osećala divno, toliko adrenalina i uzbuđenja, ali u isto vreme i ponosa na sebe što sam prevazišla svoj strah. I moram da se zahvalim svom prijatelju podrške tog dana, Muhamedu koji živi u Švedskoj a poreklom je iz Libana. Njemu sam dan ranije rekla da sam mnogo plašljiva i da ću odustati u trenutku pred vožnju a on mi je obećao da mi to neće dozvoliti. I upravo je tako i bilo. Na svaku vožnju smo išli zajedno, i pružao mi je podršku pre i tokom vožnje. Toliko sam se zabavljala da je to bilo neverovatno. Naravno, pred vožnju, tipično meni, ja se uspaničim i ne želim da idem, ali ipak na kraju odem. Jer to sam zapravo ja. Ja ću se plašiti ali želim da probam nove stvari, želim da prevaziđem svoje strahove.

Mesec dana prošlo, ostala još četiri. Brzo ću vam se vratiti i onda nekima od vas uživo pričati moja iskustva. Do tada, moraćete da se zadovoljite sa ovakvim vidovima komunikacije. Od ovog vikenda planiram da počnem da putujum po ovoj prelepoj zemlji, da upoznam neke druge delove zemlje Meksika tako da od sledećeg posta biće malo novosti i o drugim delovima. Prva destinacija je Akapulko, nama svima poznato letovalište.

Uživajte mi, hvala vam što čitate moj blog i uskoro vam se javljam sa novim pojedinostima. 

Chicos & chicas hasta proxima semana! 

Katarina Matijašević